“…Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se mjeriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao rijeka ponornica, ili sagori bez traga i spomena....” Andrić, „Jelena zena koje nema“

„Čovek vam je kao glavica crnog luka. Uvek pod jednom ljuskom naidje druga; ljuštite i očekujete bog zna sta, a kad dodjete do kraja, na dnu ne nadjete ništa. Ama baš ništa. . . . - Ništa? Kažete ništa! Luk i voda. A suze? Šta je sa suzama? Suze ste zaboravili, moj gospodine. "Predeo slikan čajem" Milorad Pavić

1.Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda SAM KAO ZVONO KOJE JEČI, ILI KIMVAL KOJI ZVEČI. 2. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nema, ništa sam. 3. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi. 4. Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se. 5. Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu, 6. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, 7. Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. 8. Ljubav nikada ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati. 9. Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo; 10. A kada dođe savršeno, onda će prestati što je djelimično. 11. Kad bijah dijete, kao dijete govorah, kao dijete mišljah; a kada sam postao čovjek, odbacio sam što je djetinjsko. 12. Jer sad vidimo, kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice, sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat. 13. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje, ali od njih najveća je ljubav. SVETO PISMO