Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se tražimo podjednako zbog sreće njene i sreće moje. Pijana kiša šiba i mlati, vrbama vetar čupa kosu. Kuda ću? U koji grad da svratim? Dan je niz mutna polja prosut. Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam, gladan i mokar, zašto se nismo sreli nikad? Il je već bilo? Trebao korak? Možda je sasvim do mene došla. Al' ja, u krčmu svratio gorak, a ona ne znajući-prošla Ne znam. Ceo svet smo obišli u žudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoišli. Da, mora da je tako. MIROSLAV ANTIC

Tri sibice kresnuh u noci Prvu da ti vidim lice Drugu da ti vidim oci Poslednju da ti vidim usta Onda pomrcina da se svega secam Dok te u narucju svome stezem srecan. Zak Prever

O LJUBAVI, o luda munjo grimizne prijetnje, posjećuješ me i uzlaziš svojim hladnim stubama dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama, blijedih zidova zatvorenog srca. Nitko neće znati da je jedino nježnost sagradila kristale tvrde poput gradova i da je krv otvarala tunele zlosretne, a da ne sruši zima njeno kraljevstvo. I zato ljubav, tvoja usta, koža i svjetlo i tvoje boli bijahu nasljedstvo života, sveti darovi kiše i prirode koja prima i uzdiže trudnoću sjemena, tajnu oluju vina u podrumima, bljesak žita u tlu. Bodler