Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama, trepere modre zvijezde u daljini." Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela. U noćima kao ova bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Voljela me, a ponekad i ja sam je volio. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio. Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak. Nije važno što je ljubav moja ne sačuva. Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me. To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Duša je moja nesretna što ju je izgubila. Kao da je želi približiti, moj pogled je traži. Srce je moje traži, a ona nije uza me. Ista noć u bijelo odijeva ista stabla. Ni mi, od nekada, nismo više isti. Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio! Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho. Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova. Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči. Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju, duša je moja nesretna što ju je izgubila. Iako je to posljednja bol koju mi zadaje i posljednji stihovi koje za nju pišem. Pablo Neruda

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe skidati. Na meni ćeš se raspasti. Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše. I da se vise ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati. Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati moju kožu s tvojom. Ne znam da li me shvataš: to nije prožimanje. To je umivanje tobom. Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom. Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće. M.Antić

Kad lutali smo svijetom ko rasprseno sjeme, govorili smo sebi - to je za neko vrijeme. I ne znajuci da smo na izgubljenom brodu, mi vikali smo: "Kopno!" dok gledali smo vodu. Kad ljubili smo kratko u tuzi kisne noci, govorili smo za se da ljubav tek ce doci. Postavljali smo stvari, al opet ne zadugo. Za sva smo mjesta rekli - odredit cemo drugo. Kad radjala se sreca i cekala je slava, pomisljali smo opet - to nije ona prava. Kad prijatelja nema, a dani idu sporo, govorili smo za se da vracaju se skoro. Gdje najvise smo dali dobivali smo manje, al mislili smo - to je tek privremeno stanje. Kad gubili smo zivot, govorili smo: "Neka" i vjerovali cvrsto da pravi tek nas ceka. Putovali smo dalje kad davno vec smo stigli. Tek poceli smo nesto, a drugo vec smo bili. I ostali smo tako kraj odlazece vode, nerazjasnjeni sasvim i pomalo van mode. U zapocetoj prici, u ljubavi bez traga, jer sakoj smo se kuci priblizili do praga. U privremenom redu nekoristenih stvari ni osjetili nismo da sami smo, i stari. Dok vjerovali jos smo da samo put se mijenja, mi rekli smo si "Zbogom" govorec "Do vidjenja". Arsen Dedic