Kad mojih stopala više ne bude u prašini puta ovoga, i skela bude redovno plovila bez mene, kad budem kupio i prodao poslednji put, i mojim odlascima na pijacu u zoru i povratcima kući u suton bude došao kraj, šta ako me se ne budeš sjećala, ako me nikada ne budeš pozvala podižući pogled ka zvjezdama. Kada prah bude prekrio strune mog instrumenta, i gušteri se po mom dovratku budu verali, kada vrt moj asketsko ruho odjene spreman za pustinju, a korov zakrili vodu u mom bunaru, šta ako me se ne budeš sjećala, ako me nikada ne budeš pozvala podižući pogled ka zvijezdama. Muzika neće ćutati u flauti života, a, sati će teći neprekidno brujeći. Skele će biti pune, kao danas što su, ljudi koji žele na drugu stranu da pređu. Goveda će pasti, govedari će se igrati na livadama. A šta ako me se ne budeš sjetila, ako me nikad ne budeš pozvala podižući pogled ka zvijezdama. Ali ko kaže da mene neće biti toga jutra? Ja ću se igrati u svim igrama onih što žive. Imaću nova imena I druge ruke da ljubavlju me vežu, jer ja u svim vremenima postojim i vječito ću se na suncu kretati. Šta onda ako me se ne sjetiš, ako me nikad ne pozoveš podižući pogled ka zvijezdama? Izostavi moje ime iz poklona ako ti je ono breme, ali sačuvaj moju pjesmu. R. Tagore